Krvava Meri

'ello! 'ello!

Divan dan danas u Zagrebu. Baš mi je nekako pravo jesenski. Ptičice cvrkuću, ono malo lišća što vidim kroz prozor se žuti, a opet dovoljno je sunčano da se vidi Sljeme u cijelom svom jesenskom sjaju. Ma divno!

I tako...inspirirana prekrasnim vremenom, nedostatkom pametnijeg posla i čisto nekim općim oduševljenjem s ovim godišnjim dobom, odlučila sam složiti savršenu jesensku playlistu.

Naravno; savršenu za mene! :)))

Eh! Onda se pojavio problem. Po kojem ključu birati pjesme?!?!

Hoću li u playlistu uvrstiti samo one koje direktno spominju jesen? Sigurno ih postoji masa, ali moj limitirani i ekstremno zaboravljivi mozak se nije mogao sjetiti baš previše takvih, tako da je takav pokušaj stvaranja playliste neslavno završio sa samo 5 pjesama.

1. The Kinks - Autumn Almanac

2. Manic Street Preachers - Autumn Song

3. Modest Mouse - Autumn Beds

4. Paolo Nutini - Autumn

5. Nat King Cole - Autumn Leaves (znam da je cover, ali njegova verzija rastura na neki smirujući način)

Druga opcija je bila da uzmem prvotnu listu i malo ju prošaram sa pjesmuljcima koje možda ne spominju jesen direktno, ali se nekako indirektno u nazivu pozivaju na to doba. Opet, u ključnom trenutku mi je mozak zakazao pa se lista proširila za ČAK pune dvije pjesme. September song od Sinatre (isto je cover, ali kaj se može) i Wake me up when September ends od Green Daya. Ni jedna ni druga mi bas nešto ne sjedaju većinu vremena pa sam odustala od daljnjih pokušaja nadogradnje.

Lagano odustajem, znam, svjesna sam toga, ali dan je jednostavno stvoren za slanje pameti na godišnji, mozga na pašu, razmišljanja kroz vrata...ma da...kužite me!

I u tom trenu kad sam rekla da odustajem od svega, sinulo mi je! Neću se igrati klišeja! Odlučila sam da neću na tu playlistu bacati pjesme o jeseni ili slične tematike. Neću podilaziti očekivanjima šarolike mase koja živi u mojoj glavi.

Nabacati ću hrpu pjesama; malo melankoličnih, malo žestokih, malo euforičnih, malo peglane i pritisnuti onaj jedan gumbić na kojem piše "shuffle" pa neka svira sta bogovi Winampa odluče! Predajem se na vašu milost i nemilost. Pokažite mi pravi put.

I sve je to divno i krasno. I moja potraga za savršenom jesenskom playlistom je neslavno završila čak i prije nego što je pošteno počela. Neku ruku se osjećam kao promašaj zbog toga, ali na drugu sam presretna jer sam se lagano izvukla!

Nema veze.

Moja jesen će savršeno proći. Zašto? Jer, ako ništa drugo, ipak imam "the theme song" u glavi. Istu onu koja mi je definirala prošlu jesen. Ista ona koja će mi vjerojatno obilježiti i slijedeću jesen.

Ova će jesen biti fenomenalna.

Kako i ne bi kad će mi u glavi pjevušiti jedan i jedini...Paolo...

Pozdrav! Pa da ukratko rezimiramo ovaj vikend. Naime on je počeo dosta rano ovaj tjedan. Već u četvrtak. Naime, s odlukom da poduprem svoj trenutno najdraži novootkriveni band, LUFT, slučajno sam otkrila još njih par. E ljudi, tko god da se sjetio Velike Rock Eksplozije je genijalac. Ludnica!

Ostala sam totalno frapirana spoznajom da su svi moji najdraži žanrovi zastupljeni (indie rock, folk, blues). Ostala sam bez teksta!. Spoznajom da naša scena skriva takvo blago dolazim u napast da sama osnujem neki label te ih sve uzmem pod svoje...ali nažalost još ništa od toga. No, zato ću iskoristiti ovaj tu prostor i podijeliti s vama svoja okrića.

Izvođač koji mi je najviše zapeo za oko/uho tu večer, uz naravno Luft, je Ivan Vragolovich. Dečko je genijalan i svidjet će vam se ziher, pogotovo ako ste ljubitelji lika i djela Bob Dylana, ili mladih predvodnika nove (indie) folk rock scene. Da ima potencijala to je sigurno i definitivno o njemu budem pisala u nekom o daljnjih postova... u međuvremenu poslušajte čovjeka i oduševite se!

http://www.myspace.com/ivanvragolovich

Slijedeći su na stage doskakutali Spoonleaf, genijalan duo koji su, a la White Stripes, sa kvalitetnim glasom, gitarom i bubnjevima napravili fatalanu kombinaciju. Iako malo skeptična na nedostatak ostalih instrumenata u bendu, moram priznati da je sve bilo na mjestu. Iznenađujuće, čak se ni na trenutak nisam nostalgično zaželjela basa. Na trenutke su me podsjećali na Majke, pa onda na Pearl Jam , pa čak i na škotske indie rokere The View...ma u svakom slučaju genijalan indie rock. Chillajte uz njih na Myspaceu.

http://www.myspace.com/spoonleaf

Bilo je više nego jasno da je ovo bilo samo zagrijavanje prije prave eksplozije...LUFT!!! Stvarno dečki su opet odradili svoj posao na vrhuncu. Natjerali me da si lagano zaplešem na stolcu. a to je prava rijetkost. Ma što više reći... zapravo, mislim da je više-manje sve rečeno u prvom postu. Samo se nadam da ono što su rekli kako im je ovo zadnji koncert ipak neki teški zajeb, jer to bi bio preveliki gubitak za mene... LUFTTTTTT ostani s nama! Nemoj ići od nas! Okolo svuda je tama...ma da...pukla sam...ali kužite me...

Nakon eksplozivnih Luftovaca na pozornicu dolazi doslovno iznenađenje. Nešto što uopće nisam očekivala niti mi je bilo ni na kraj pameti da bi takvo što mogla ćuti i vidjeti. Tomislav "Little Pigeon" Goluban. Imao je tešku zadaću – doci na pozornicu nakon Lufta i privući pozornost, pažnju; doseći taj nivo obožavanja! Ali čovjek je stvorio takvu atmosferu i euforiu kakvu već dugo nisam nigdje doživjela. Uopće ne znam kako da cijeli taj njegov nastup opišem osim blues na zagorski način. Zabava definitivno zagarantirana! Myspace stranica daje neki intro u njegov svijet, ali moram priznati da čovjek daleko bolje rastura uživo.

http://www.myspace.com/littlepigeonsforhillblues

Zatvaranje ove eksplozivne večeri je pripalo El Camino...bez obzira na nebulozne tekstove i izuzetno zanimljiv glas pjevača (lagano vuče na Rippera) moram priznat da mi nisu baš nešto sjeli. Nakon svih izvođača te večeri djelovali su mi nekako preškolski...ispravno... melankolično.tj. Nisam od njih dobivala vibru koju sam cijelu tu večer imala od ostalih izvođača. Pjevač se još i trudio )svaka mu čast) da komunicira sa nama, ali ostali članovi banda su mi djelovali nekako "mrtvi", odnosno totalno nezainteresirani i statični.kao da ih ni nema na pozornici...hmmm... nije baš bilo neke karizme.

Nisu dečki (i cura) loši. Daleko od toga. Jednostavno mi nisu sjeli tu večer. Možda da su nastupali prvi bolje bi mi sjeli. Ovako..nisu uspijeli nastaviti happy natural high na koji su me bacili prijašnji izvođači. Kad sam ih kasnije čula na Myspaceu, ugodno su me iznenadili. Na slijedeći koncert sigurno idem, ako radi ničeg drugog, barem da si popravim slikicu u glavi.

http://www.myspace.com/elcaminohr

Ostatak vikenda je bio iznenađujuće zanimljiv i pun neočekivanih otkrića, događaja, ljudi, itd.

Ali više o tome ipak malo kasnije!

Moram priznati, otkrila sam ih slučajno.
Bilo je to jedne polupijane večeri kada sam se na nagovor nekih prijatelja našla u polupunom Sax-u na večeri „novih“ rock nada hrvatske glazbene scene. Očekivanja nisu bila velika. U najbolju ruku, moglo bi se reći da sam očekivala još jednu standardnu pijanku sa live soundom od čije kvalitete će mi uši proplakati i, u kombinaciji sa brdom alkohola koji sam planirala konzumirati, izazvati krvavu glavobolju slijedeći dan.

Od prvotnog plana: nula bodova.

Ono što me zateklo te tople jesenske večeri u dimom okupanom prostoru bila je čista nirvana. Vjerujte mi, ne pretjerujem! Ono što sam čula u trenu kad je zadnji bend te večeri počeo sa prvim akordima, vratilo mi je nadu u budućnost hrvatskog rocka.

Luft!
U tih kratkih 15ak minuta tri lika, rekla bih u ranim dvadesetima, rasturili su stage, klub, ljude, zrak, mene!
Već u prvih par sekundi nastupa osmijeh mi se je fiksirao na lice, okice su se zacaklile, a maleni, većinu vremena skeptični i izrazito sarkastični, glasić u mojoj glavi je veselo počeo vrištati „weeeee!!!!!“

U tom trenu, osjećala sam se kao dijete koje se najelo šećera; kao mačak koji se dokopao mačje metvice, kao ..ma da...kužite me....
Neću ulaziti u velike analize njihovog zvuka, ili potencijalne inspiracije. Neću ih ni ograničiti na samo jedan žanr, jer meni se činilo da ono što su dečki odsvirali zvučalo je kao Azra u najboljim danima. Zvučalo je kao The View sa slomljenim, ali tako divnim, trzavim, lagano neurotičnim vokalom. Zvučalo je kao sto zvuče najbolji primjerci brit indie rock scene. Zvučalo je kao nešto za što nisam vjerovala da ću ikada ćuti kod nas.



Da rezimiram: Oduševili su me!

Nadam se da će se album uskoro snimiti jer „Snuz“ će me svako jutro buditi. A njihova „balada“ „Ona hoće još“ će biti rezervirana za moj novi ringtone. „Barbara“ će vrištati iz auta, a uz „Pitanje“ ću se spremati za izlazak...

Dečki...kao junkie na prisilnom rehabu, molim vas...dajte mi fiks. Snimite album čim prije! Prekinite ove strašne muke jedne male individue koja je počela da živi i diše Luft, a u trenucima offline moda, samo je blijeda kopija stare Meri!

Luft Myspace stranica