Krvava Meri

Ima dana kada mi je sve ga dosta i full sam umorna od svega (učenje, posao, pospremanje po kući, nekontrolirani izlasci, itd). Onda mi je najdraže uzeti jedan dan „godišnjeg“ od svega i svih, uzeti neku dobru knjigu ili pogledati neki zatupljujući film (namijenjen za mlade generacije tipa 5+) čija tematika ne zahtijeva pokretanje svih kotačića u mom malom mozgiću.

Danas sam se odlučila drogirati BBC-jevim povijesnim dramama i filmovima. Na repertoaru su se našli Pride and Prejudice, Our Mutual Friend, neki blesavi film s Mandy Moore ili Hillary Duff (uvijek miješam te dvije)i na kraju sam završila s jednim full super filmom...prava bajka: Crusade in Jeans. 
Film je nadasve blesav i to bez zadrške, ali mi je baš drag zbog glavnog glumca. Istina bog da naslov zvuči i asocira na neki pornić, ali radi se o filmu za mlađe generacije. Totalno nasty. Uzme li se u obzir glavni glumac, ženska mašta mogla bi ga lako smjestiti u taj žanr zanemarivši sve ostale glumce i glumice kao i samu priču filma.

No da se vratim na glumca…Johnny Flynn. Već sam ga spominjala u prijašnjim postovima. 
U UK ga smatraju predvodnikom indie rock folka te su ga prozvali novim „poster boy of the nu-folk scene“. Već dugo nisam naišla na nekog umjetnika s toliko talenta kao on. Čovjek glumi (i to uglavnom u Shakespearovim djelima, pjeva, svira mali milijun instrumenata (gitara, mandolina, violina, bendžo, orgulje, truba,itd.), slika, piše priče i poeziju, sklada svoju muziku…ma mislim, čeka god da se uhvati po pitanju umjetnosti ispast će fenomenalno…lik je jednostavno prodigy. (Da mi je samo malo njegovog talenta…gdje bi mi onda bio kraj.)

Slušajući njegove stvari imat ćete osjećaj kao da se ne radi o čovjeku u srednjim 20-tima nego o osobi koja već ima bogato životno iskustvo a nije ni čudno kada kao svoje uzore navodi Dylana (weeeee!), Yeatsa, Shakespeara i mnoge druge… ma nemojte me samo slušati - pogledajte na www.myspace.com/johnnyflynn. 
 
Ono što me oduševljava kod Flynna je njegov pristup muzici za koju bi rekla da je definitivno savršen primjer nu-folka. Savršeno miješa elemente i zvukove tradicionalnog folka, blusa, pa čak i countrya. A sve je to upakirano u veseli, a istovremeno gorki indie nu-folk popraćen nadasve ugodnim Flynnovim glasom (što u narativnom stilu, što pjevajući). Svoj prvi album pod nazivom 'A Larum' je izdao 2008. godine koji je pobrao samo pohvale od strane kritičara i publike (ponajviše u UK i SAD-u).

Zapravo, o Johnnyu je jako teško išta napisati, jer što god da se stavi na papir nije dovoljno dobro da se dočara njegov šarm, ali i kvaliteta koja proizlazi iz njegovih pjesama.
Stoga, toplo preporučam da posjetite njegovu MySpace stranicu, nabavite album, i da se bacite na pregledavanje njegovih živih nastupa dostupnih na YouTubu. 

Uffff, već dosta dugo nisam niš' napisala. U biti, bila sam zauzeta intelektualnim uzdizanjem čitajući i proučavajući jednu fenomenalnu knjigu u kojoj ima svega i svačega, a najviše "gluposti" - ednostavno rečeno: savršena knjiga za mene. Naziv ove briljantnosti je "For people who want to become stinking rich, but not sure how" i toplo ju preporučujem svima.
U knjizi ima hrpa stvari, masa ideja koje bi ti kao trebale pomoći da se obogatiš. I to u vrlo kratkom roku!
Među svim tim silnim idejama, našla se jedna i o m-voodoo servisu. Stvar je nadasve jednostavna. Velika lova se vrti oko svih onih aplikacija za mobitele koje ti se nude (najčešće u kasnovečernjim satima) na različitim TV postajama. Znate one...saznaj gdje ti je partner upravo ovaj tren (ne, nije kod mame na ručku nego sa XY osobom uživa na Tenerifima)...provjeri koliko ste ti i tvoja simpatija kompatibilni (Marko i Iva...99%..wow...vjenčati ćemo se i biti sretni da kraja života...hmmm...još samo da on zna da ti postojiš!), itd.

Mislim da znate o čemu pričam.

Druga strana priče su babe vračare i sve one ine osobe koje se bave mađijom. Znate koliko one para pokupe bacajući uroke, skidajući te iste uroke pola sata kasnije, proričući budućnost?!??! Ne znam ni ja točno, ali navodno velike i velike svote! Gadna lova se tu mlati.
E sad, spoji ovo dvoje, razvij aplikaciju i za samo 5$ po poruci pojedinac će mobitelom slikati osobu koja mu/joj smeta, ili se sviđa, itd., poslati sve to preko aplikacije u močvarna područja New Orleansa i voila! Dežurni voodoo stručnjak će baciti kletvu po odabiru na dotičnu osobu. Ti se nećeš pojavljivati u javnosti bez minimalno 100? u novčaniku, voodoo majstori će veselo širiti ovu vještinu po svijetu, ekipica će se iščuđavati kad se ujutro probudi s trećom rukom na glavi, i tako dalje...
Poanta - svi sretni i veseli (dobro, možda osoba s 3 ruke i ne baš toliko, ali ne možeš uvijek udovoljiti svima).

Da...može biti da sam malo previše zabrijala u krivom smjeru. Naime, ono što sam htjela reći je da u trenu kad sam pročitala stranicu 90-i-neku na kojoj se nalazi ova ideja, kroz glavu su mi proletili svi oni velikani roka od Hendriksa i njegovog Voodoo Child, do kralja guštera i tu sam stala jer sam se sjetila njih, naših vlastitih Lizardsa. Sve se poklopilo onda.

Ma znate ih - Voodoo Lizards, trojac kako sada čujem (bivši, ili možda čak i sad povremeni četverac - nisam sigurna) iz Varaždina o kojima u zadnjih pola godine možete sve više i više čuti.

Za dečke sam čula davnih dana. Pa kako i ne bi kad ispada da većina moje ekipe je i njihova ekipa. Odnosno, tu se lako može primijeniti ona teorija o "six degrees of separation". Iako smo stacionirani u različitim gradovima, te nam se 50% društva preklapa, gušterčiće nikad nisam upoznala. Da stvar bude još bolja, nikad ih nisam ni čula uživo - onako za istač! Gotovo da jedini moj dodir s njihovom glazbom dolazi preko njihove Myspace stranice i onog što sam uspješno iskopala sa YouTuba.

No, ni to nije čista istina. Imala sam par prilika čuti dečke uživo i nekako sam uvijek nehotice ditchala nastup. Sorry! :( Bilo to na Španciru, na Radaru ove godine, pa čak i u Tvornici prije par mjeseci.
Radar 09 - jedini događaj kad sam čula, mislim oko 2 njihove stvari, i to indirektno, još na cesti. Baš sam skakutala pored stadiona, veselo držeći kartu i spremajući se na ulazak na prepolovljeni teren, misleći da ću ih napokon doživjeti uživo kad ono paf. S mojim prvim koracima na teren, završili su zadnji akordi Lizardsa. Sjećam se - bila sam u totalnoj banani (ali mi zato ne prolaze dani - copyright Simonica :)) zbog toga. Opet ja skrećem s teme. Neću dalje nastaviti o Radaru jer bi to mogao biti post za sebe - od fenomenalnih Animalsa, savršenog Solomona, pa sve do nadasve razočaravajućeg Santane. Ali ne. O tome ipak neću sada.

Pa evo da onda i napišem dvije tri o njima. Ono malo što sam uspjela shvatiti i doživjeti zahvaljujući dostupnim pjesmama na Myspacu.

Znači Lizardsi...već sam rekla da dolaze iz Varaždina, pa mislim da se podrazumijeva da dečki sviraju rock. Ne znam za vas, ali većina ekipe koju znam iz tog kraja, kao da živi i diše r'n'r. Kao da se rađaju sa tim genom. Da..znam....danas dosta skrećem s teme.

Ajmo se mi sada vratiti na njihovu glazbu. Rock a la 70te, na trenutke lagana psihodelija, a onda na trenutke sve povuče na Kravitza. Sve u svemu, zanimljivo zapakiran hrvatski proizvod na čijem omotu stoji velika slika Uncle Sama; jer, da se po prvi put susrećem s njihovim materijalom i da ne znam od kuda dolaze, prva pomisao bi mi bila da se radi o Amerima. Pašu mi njihove stvari, pogotovo u danima kao sto je današnji, ali nekako ih ne mogu povezati sa glazbom koja se nalazi i prevladava domaćom scenom, dolazili dečki iz VŽ-a ili ne...

Sada slušam We Drink the Sun, pretvaram se da ne znam tko su i što su, pokušavam ih staviti u neki realni kontekst i lagano mi se pred očima stvara slika...mah! Ne mogu! Vidim njih...u biti, najviše pjevača koji stylingom kao da je za uzora odabrao Johnnya Deppa u Piratima. Ali da mi pašu to je sigurno. Baš bi mi dobro došla koja zraka sunca sada.



No, ni to nema veze. Glavno je da dečki super sviraju, i koliko sam čula (i vidjela na netu) naprave super štimung na koncertima. Jedino što bi im se moglo malo zamjeriti je navodna pre-samouvjerenost i to bi im se moglo obiti o glavu, ali tko i ne bi bio takav nakon svih pohvala koje su dobili do sada na račun svog rada (odlični muzičari i tekstopisci, zanimljivi za promatranje i uživanje u kvalitetnom zvuku).

I što mi na kraju ostaje reći nego zažeti Gusterčićima puno sreće! S novim albumom, budućim nastupima, internacionalnom karijerom! Sretno, i...have a nice ride Jednog kupca nadolazećeg albuma ste već osigurali!

http://www.myspace.com/voodoolizards

Ovo zimsko vrijeme me uvijek baci u neki totalni slow motion mood, buntovnička strana u meni lagano zamre, a moja playlista doživi zanimljivu preobrazbu, u pravom Gregor Samsa stilu. Obično na njoj vladaju izuzetni primjerci rocka, te tu i tamo koji zalutali predstavnik kvalitetnog popa, ali zahvaljujući ovim, sve hladnijim, danima, njome su počeli vladali velikani folka (i da odmah raščistim - kad kažem folk, pretežno mislim na rock folk). Stoga, odlučila sam sa vama podijeliti dvije, tri o tom' meni ful dragom žanru.

Moji prvi doticaji s folkm sežu još u rano djetinjstvo. Naime, moj stari je bio i ostao veliki štovatelj lika i djela Boba Dylana, te je bio logičan slijed stvari da ću i ja nastaviti njegovim stopama. Kao žestoki obožavatelj, cilj mu je bio sakupiti sve što je ovaj ikad snimio, izdao, izveo u nekom zadimljenom baru prije izuma mobitela sa funkcijom snimanja video i audio zapisa, napisao i razočaran kvalitetom bacio u koš, slučajno zapjevušio kad je zvao taxi...ma da...kuzite me...
Naravno da sam se dokazala kao prava kći svog starog, jer kroz mnogobrojna hodočašćenja na Hrelić, svakojake antikvarijate, prastare shopove sa pločama, kazetama, uspijela sam nadopuniti kolekciju. Sada se možemo pohvaliti sa vjerojatno najkompletnijim opusom Dylanovih tvorevina u okolici. Još da nam je sada naći vremena i sve to u miru preslušati, pregledati...hmm...
Kao što vidite, o Dylanu bi mogla pisati i pisati, ali mislim da ću to ipak ostaviti za neki drugi put, jer ipak želim ovaj post posvetiti nekim mladim nadama u tom žanru.

E sad da se vratim na početnu misao i razjasnim par stvari.
Što je to folk? U biti folk rock?
I opet bi tu mogla upetljati Dylana...ali ipak neću.
Znači, ovaj žanr je zasnovan na elementima folk i rock muzike, te je nastao i poprimao svoje oblike sredinom '60-tih u SADu i Britaniji, a moglo bi se reći da ih poprima i razvija se i dan danas. Ima različitih teorija o tome kako i zašto je nastao, no meni najdraži i najvjerojatniji je onaj čisto dišpetovski.
Naime, Britanci su počeli osvajati svijet sa svojim rock zvukom, uključujući i Ameriku. Lokalna ekipica, vjerojatno lagano iznervirana takvom situacijom (ipak je rock bio izvorno njihov, a sada ovdje prekomorska ekipa ne samo prisvaja stil nego i totalno rastura), odlučila je izvesti svojevrsnu modernu verziju „Bostonske čajanke“ i barem privremeno izbaciti uzurpatore sa trona.
Ekipa je u najmanju ruku crpila ideje za svoje tekstove i muziku iz narodnih izvora (povijesno-kulturoloških i aktualno-društvenih zbivanja), a kao alfa i omega tog doba ističe se...hmm...pogađate...Dylan.
Zahvaljujući geografskim širinama i regionalnim utjecajima te elementima tradicionalnog folka, kao i eksperimentiranjima, rock folk počinje doživljavati i proživljavati svoje preobrazbe. Tako su nastali samo neki od pod-žanrova nama danas poznati (elektrik folk (bolje znan kako britanski folk rock), folk punk, psychedelic folk, anti folk, neofolk, indie folk, itd.) koji se razlikuju po izboru instrumenata te stilu sviranja i vokalne interpretacije pjesme.

Ono što je danas najzastupljenije i nama najbliže definitivno je indie folk, tj. pod-žanr koji je nastao '90tih, a izvodili su ga indie rockeri koji su našli nove inspiracije u folk sceni '50tih, '60tih i '70tih prošlog nam stoljeća. Kao jednog od glavnih predstavnika ovog pod-žanra istaknula bi Becka, koji na momente čak koketira sa psycho folkom.
Unazad par godina inide folk scena se obogatila, i to vrlo kvalitetnim izvođačima kojima definitivno treba podariti malo vremena i pažnje te preslušati njihove materijale. Najjači predstavnici, vjerovalili ili ne, opet dolaze iz Britanije. I tako britanci opet svojataju "izvorni" američki proizvod.
One koja toplo preporučam jer,a meni najdraži su: Fleet Foxes, Beirut, Bon Iver, Devendra Banhart, Mumford & Sons, Noah and the Whale, Laura Marling, Johnny Flynn, itd.

I još za kraj, samo da spomenem meni izuzetno drag anti folk, kao još jedan pod-žanr rock folka koji svoje nastajanje i formu poprima sredinom '80tih i bazira se na sirovim i eksperimentalnim elementima osnovnog rock folka te ih na samo sebi specifičan način "izvrče". Tj. svaki izvođač pridodaje nešto svoje izvedbi, uglavnom ismijavajući ozbiljnost i pretvaranje mainstream glazbene scene, a kao takav anti folk varira od izvođača do izvođača.
Tu toplo preporučam Adama Greena (po meni kralja ovog žanra) i Reginu Spektor.

Svi vi koji živite u uvjerenju da našom scenom vladaju samo neke Severine, Lane, Danijele i što ti ja više znam, te da samo one imaju uspješne "hitove" koji redovno zauzimaju 1. pozicije nekakvih lista, e pa varate se. I to gadno.

Baš sam nekidan bila kod frendice i u nedostatku boljih ideja počele smo šaltati po programima. Eh, i sami znate da kad ti je dosadno, ni najbolji TV program ne liječi stvar, tako da smo odlučile zastati na MTV Adria. Taman je bila počinjala Domaćica...ma znate ona lista najuspješnijih pjesmuljaka iz regije...i odlučile si ju ostaviti kao laganu zvučnu kulisu u pozadini s idejom da usput vidimo što nam novog ima za podariti ta lista (mada nismo previše obraćale pažnju na sve to). I tako je to bilo sve do prvog mjesta.

U startu nisam baš marila previše, ali odjednom su mi se neki taktovi i vokal učinili poznatima. Kada sam shvatila o čemu se radi uhvatila me totalna histerija. Ta prva pozicija je pripala, po mom skromnom mišljenju, jednom od najboljih primjeraka indie rocka na našoj sceni.

SCROLL!

Naime moja tiha patnja za Scrollom je počela još ljetos na IN-u. (S obzirom da sam uvijek bila dobar i uzoran učenik i nikad nisam nigdje kasnila, tako sam i taj put k'o dobra curica došla na sam početak festivala... u biti, kaj se tiče festivala vjerujem da na njih i treba dolaziti ranije čisto da se otkriju najbolje pozicije, najbrži puteljci do ostalih stagova, štandova sa hranom i cugom...no o tim nekim malim trikovima velikih majstora ćemo pisati neki drugi put. Valjda!)

No da se vratim ja na ono bitno.

Scroll. I tako sam sa svojim ranim dolaskom na jedino "in" mjestu u gradu u tom trenutku otkrila njih. Taman sam uletila usred prve pjesme i ne znajući o kome se radi prva mi je pomisao bila: "uuuu...fora britanci." A kad ono, ni minuticu poslije te misli, pjevač progovori na čistom purgerskom. Ostala sam paf!!! Could it be so?! Oni su naši. S oduševljenjem sam ih nastavila slušati i čuditi se da za njih nisam ranije čula.

Nakon INa pretvorila sam se u tipično čudovište svoje generacije, upalila net, otvorila Google, ubacila se u Praskaton mode i upisala Scroll! Našla sam nešto informacijama o njima, ali totalno nedovoljno u usporedbi s onim što oni zaslužuju. Totalno mi je nejasno da jedan takav bend sa nadasve upečatljivim nastupom bude totalno marginaliziran po pitanju promocije. Najviše informacija sam uspjela skupiti na njihovoj MySpace stranici i slušbenom webu.

Sve u svemu – nedovoljno! Ma gdje su tu nezavisne recenzije nastupa? Gdje su tu super aktivni, fenomenalno efikasni street teamovi??

Totalno razocaranje!

No tko su uopće Scroll?!

Scroll čine četiri karikature iz Zagreba koje uspješno putuju uzduž i popreko muzičkim vodama koketirajući malo sa hrpom žanrova. Od punka, grungea, brit-rocka, folka, pa čak i popa na momente. Odnosno, da pojednostavnim: oni su još jedan idealan primjer indie rocka na našoj sceni!

Ono što me oduševljava kod Scrolla je to što nijedna pjesma ne zvuči kao prethodna i svaka je "institucija" za sebe. To samo pokazuje da Scrollovci imaju jako puno za ponuditi. Moram pohvaliti dečke jer su fenomenalni, a pjevač me nadasve oduševio svojim glasićem jer je pokazao da mu jednako dobro leže i balade i žešće stvari koje izazivaju kod ljudi lagani pogo trans.

Odmah su me pridobili činjenicom da izvode svoje pjesmuljke na savršenom engleskom. Čovjek bi rekao da pjevač nije naše gore list (možda i nije...ne znam)! Nekako kod njega nije prisutna ona naša standardna slavenština kada je u pitanju izvođenje pjesama na engleskom.

No, iako je meni činjenica da im je repertoar na perfektnom engleskom jeziku fascinantna i fenomenalna stvar, mislim da bi to dečkima mogla biti jedina prepreka za totalni uspijeh na domaćem tržištu.

Stoga, moj savjet je, dečki nađite dobar menadžerski i promocijski tim koji će vas lansirati na strano tržište, nabaviti vam britanske putovnice i pomoći da osvojite svijet, jer ovo naše malo tržište je totalno nezahvalno za bandove vaših mogućnosti.

I za kraj, još samo jedna mala informacija: dečki su prije kojih godinu dana izdali svoj prvi album Poultry, ali na žalost prošao je relativno nezamijećen (koji shame)! Tako da svi odmah na myspace preslušati stvari, pa na službeni web, kreditne kartice u ruke i peglatje...svako po jedan primjerak Poultrya!

Hmmm...možda bi i na glazbenu scenu trebali početi primjenjivati onaj slogan "kupujmo hrvatsko!" pa dečki nebi trebali čekati tako dugo da se probiju na scenu.